Vesna Krmpotić / Foto Silvano JEŽINA
Autor: Kim Cuculić
Objavljeno: 16. lipnja 2013. u 16:37
Nije nam dobro zato jer nismo ostvarili sebe i svoje mogućnosti, kao ni svoju sposobnost da razumijemo, shvatimo i želimo pomoći nekome. Na tome nismo radili. To se gura u stranu. Sve se drugo može naučiti – i voziti automobil ili avion, i matematiku i fiziku, ali ako nemate karaktera onda je to opasno. Promjena svijesti zaista je promjena svijeta. Vrlo jednostavno
Vesna Krmpotić predstavila je u Rijeci svoju novu knjigu »Portret majke Indije«, što je njezina 108. knjiga. Ova poznata pjesnikinja, književnica i prevoditeljica u ovoj je poetskoj monografiji sakupila znanja i iskustva o Indiji, zemlji koju beskrajno voli, ali i razumije – kako je na riječkom predstavljanju kazao indolog Igor Grbić.
Veličinom opusa i recepcijom, kako unutar struke tako i među širom publikom, Vesna Krmpotić zauzima posebno mjesto na književnoj sceni. O tome svjedoče brojne književne nagrade, ali i iznimna čitanost njenih djela. U novoj knjizi »Portret majke Indije« autorica iznova uranja u neiscrpan izvor inspiracije, koji u njenom slučaju predstavlja Indija, zajedno sa svojom poviješću, kulturom, filozofijom i načinom života.
Ovo je vaša 108. knjiga, čime se kao i u vašoj najvećoj pjesničkoj zbirci u svjetskoj književnosti »108 x 108« iznova pojavljuje ovaj broj. Je li to slučajno ili brojka 108. krije dublju simboliku?
– Kao prvo, mislim da ništa nije slučajno. Broj 108. je specifičan i prema indijskom brojevnom sustavu zbroj tih brojeva čini devet, a devet je u tom sistemu najveći broj. U tom pogledu na svijet devet je jako znakovit broj. Kad je došlo do 108. knjige, ja koja sam inače brzopisna stala sam i dvije godine nisam mogla ništa. Čekala sam da se stvar izjasni. Nisam znala je li došao kraj ili je trebalo samo odraditi neku pauzu. Poslije dvije godine počela sam pisati novu knjigu.
Oznaka »majka« sadržana u samome naslovu knjige želi nas upozoriti da mi mnogo toga u našoj kulturi i načinu života, a naročito u jeziku, dugujemo kulturi i civilizaciji stare Indije. Mnogi narodi koje smatramo europejskim – romanski, germanski, slavenski i drugi, zapravo su došljaci u Europu. Trebalo bi promijeniti pogled na povijest, a to je mnogima jako teško. Uopće promjena u gledanju na stvari uvijek doživljava veliki otpor. Međutim, kasnije sve pođe svojim putem i kao da otpora nikada i nije bilo.
Indija nije Inđija
Koje su najvažnije stvari koje vas je Indija naučila i što svi mi možemo učiti od te, kako kažete, čudesne zemlje?
Biografija
Vesna Krmpotić rođena je 1932. u Dubrovniku. Osnovnu školu polazila je u Dubrovniku, a gimnaziju u Zagrebu, gdje je diplomirala psihologiju i engleski jezik na Filozofskom fakultetu (1959). Od 1962. do 1964. provela je na specijalizaciji bengalskog jezika u Indiji, a dulje vrijeme boravila je u Egiptu, SAD-u i Gani. Uz učestala putovanja, posebno u Indiju, živi i radi u Zagrebu i Beogradu kao profesionalna književnica. Autorica je najveće pjesničke zbirke u svjetskoj književnosti »108 x 108«, koja sadrži 11. 664 pjesme. Za svoj je književni rad dobila brojne nagrade i priznanja, a »Portret majke Indije« njezina je sto i osma knjiga. Članica je Hrvatskog društva pisaca.
– Ono najvažnije što sam naučila od Indije je to da je sve ono što tražimo izvan nas prisutno u nama, uključujući i ono najviše što zovemo Bog. Sve je u nama, a mi idemo u crkve, džamije i tako dalje. Nemam ništa protiv toga, ali Bog je u nama kao jedna suština koja čeka da je otkopamo i prepoznamo. To je ono što se u Indiji može vidjeti u svakom trenutku i takav je stav te civilizacije. Prvi put otišla sam u Indiju kad to nikome nije padalo na pamet. Bilo je to početkom 1960-ih godina. Živjela sam u Zagrebu i imala sam jako dobro namještenje. Odmah iza ugla moje ulice, Amruševe, na početku Jurišićeve nalazila se Radio stanica Zagreb. Tada još nije bilo televizije. Na radiju sam uređivala poeziju i esej i plaća je bila odlična. Jednoga dana nazvao me profesor Ivo Hergešić. Budući da sam u to vrijeme napravila prvi hrvatski prijevod Tagoreova »Gitanjalija«, Hergešić mi je rekao za ponudu indijske vlade za studijski boravak u Indiji. Odmah sam pristala, a profesor Hergešić me upozorio: »Nisam vam ponudio Inđiju nego Indiju!« Bila sam pozvana na razgovor i profesori Ivo Hergešić i Rudi Filipović pokušali su me odgovoriti od toga, pitajući me znam li ja što su to amebe? Unatoč njihovom odgovaranju prihvatila sam ponudu i otputovala poluteretnim brodom za Indiju, jer tada nije bilo zračne linije. Putovanje je trajalo dvadesetak dana i bile je predivno. Putem sam vidjela mnogo toga. Kad smo stigli u Bombaj, današnji Mumbai, stupivši na kopno osjetila sam kao da sam došla u svoju domovinu. Od tog prvog do posljednjeg koraka sve je bilo divno. Na svoja putovanja po Indiji uvijek sam išla sama. Nitko nije bio napastan i grub, niti je bilo opasno. Verala sam se po hramovima, što je bilo zabranjeno. Čuvari nisu mogli vjerovati da sam se mimo njih skrivećki popela. Htjela sam izbliza vidjeti detalje i snimiti ih. Uvijek sam tražila odgonetke na neka naša bitna ljudska pitanja, a najviše sam ih nalazila u Indiji.
U »Portretu majke Indije« ukazujete na Indiju kao izvorište europskih jezika i kultura, što se često prešućuje. Zašto?
– To je pogled na tu civilizaciju i kulturu koji nama nedostaje i kojega smo zanemarili, što nesvjesno što svjesno. Taj pogled zavrijedio je da poslije tolikih stoljeća stane pred nas i da nas pozove da promijenimo pogled na svoju povijest. U školi smo, na primjer, učili da su Slaveni došli s Karpata. A ne pitamo se kako su tamo dospjeli. I ime Hrvati, i naš jezik i slavenski panteon potječu iz Indije. I imena Vesna, Davor, Perun i Regoč vuku korijene iz sanskrta. Ima još mnogo tih primjera i ne smijemo to ignorirati i reći da je to slučajno. O tome svjedoče jezik, običaji i toponimi. Trebamo shvatiti da smo došli iz jedne daleke zemlje i kulture. Prema tome postoji otpor, što je otpor novoj slici svijeta. A uzrok otporu je strah da će se nešto urušiti. Istinski radoznalci, kojima je zaista stalo do toga da znaju istinu, su rijetki. Njih su koliko su mogli gurali u stranu. Sad i Bosanska piramida doživljava nešto slično.
Otkrivanje božanskog
U potrazi za duhovnošću ljudi sa Zapada često odlaze upravo u Indiju. Koji je tome razlog?
– Nisam sigurna je li baš tako. Ide se i u zemlje koje imaju katoličku, pravoslavnu i islamsku tradiciju. Međutim, u Indiji sve tri vjere, uključivši i neke druge, imaju svoje vrlo ugledno mjesto i dolaze im poklonici. Tamo nema podjele na bolje i lošije, važnije i manje važno, nego se poštuje sve što ima isti cilj – da se čovjeka osposobi da bude do kraja on sâm, odnosno da otkrije božansko u sebi.
Koliko se Indija promijenila od vaših prvih odlazaka do danas, kad i ta zemlja ne može izbjeći globalizaciju i druge utjecaje?
– To je nemoguće izbjeći, jer je i Indija upletena u događanja širom svijeta. Situacija više nije bezopasna. Razlog su i pakistanski buntovnici, za koje nije jasno protiv čega se točno bune. Nekad u Indiji toga nije bilo. Moglo se najviše plašiti nekoga tko bi nešto sitno ukrao. Žena koja sama putuje Indijom predstavljala je malo čudo. Za svojih boravaka u Indiji osjećala sam se sigurno i bila sam dobro primljena. Danas je manje sigurno, jer je nažalost iz Pakistana i nekih drugih dijelova svašta prodrlo u Indiju. To je najviše prisutno u velikim gradovima, no ako zađete u središnju Indiju tamo ste sigurni i ljudi vam nude pomoć. Sjećam se da sam jednom išla pješice cestom kojom voze samo autobusi i pokoji automobil. Izdaleka sam vidjela čovjeka s dugom kosom i u indijskoj nošnji, koji mi je izgledao kao svećenik ili jako duhovna osoba. Kad mi se približio, mogao je svašta učiniti i nitko to ne bi vidio. Međutim, on se pomaknuo u stranu, poklonio se i pustio me da prođem.
U posljednje vrijeme često smo gledali vijesti o nasilju nad ženama u Indiji, silovanjima i ubojstvima. Što to govori o položaju žene u Indiji?
– To je posljedica utjecaja o kojima sam govorila. I mene je zapanjilo što se dogodilo. Kad sam odlazila u Indiju malo me smetalo što je žena u drugom redu, ali mi se nije činilo da su one zbog toga bile nezadovoljne. U obiteljima gdje je vladala harmonija, nije se osjećala razlika u položaju muža i žene. U nekim selima žene nisu smjele isto što i muškarci, ali nasilja nije bilo. Također nije bilo ni razbojstava.
Pet vrijednosti
Kroz vaše zbornike ljudskih vrijednosti zalažete se za drugačije školovanje, kakvo nude programi duhovne obuke. Što po vama nedostaje službenim sustavima obrazovanja i što bi trebalo mijenjati?
Te su škole Saijevo djelo i ima ih širom svijeta. Samo u Americi djeluje ih više od stotinu. Ali to se previše ne razglašava, nego više ide iskustveno i usmenom preporukom. Prošle godine, na plakatu u povodu obilježavanja moga 80. rođendana u Dubrovniku, istaknula sam: »Promjena svijesti=promjena svijeta«. Mladićima i djevojkama treba probuditi svijest tko smo mi i zašto smo tu. Kad dođete u kontakt s djecom koja pohađaju takve škole, vidite da je to itekako izvedivo. U Kanadi postoji ogromna škola u kojoj učenici imaju fenomenalne rezultate u postizanju znanja i vještina, a istovremeno su odlični u ponašanju. Sposobnost da razumiju druge kod njih je daleko naglašenija. Ono što nam nedostaje – a nama na Balkanu nažalost još i više – je da mi ne radimo s djecom na tome da probudimo ono što već imaju u sebi. Ne postavljamo im pitanja i izazove koji će iz njih izvući njihovo znanje koje ima svako ljudsko biće. To se zapusti i smatra se da to nije važno, da je smiješno i staromodno. Davno sam to pokušala predočiti ministrima u Hrvatskoj i Srbiji. Neki su se složili, a neki rekli da je prerano.
Onda sam sačinila pet udžbenika, koji govore o pet vrijednosti koje čine osnovicu duhovne kulture, a to su istina, ispravno postupanje, mir, ljubav i nenasilnost. Na 4.000 stranica sakupila sam priče širom svijeta i vremena. U njima je sve rečeno. Kad je rat završio, otišla sam u Vukovar koji je bio jedan od najviše ranjenih gradova. Došla sam u vukovarsku gimnaziju, gdje su doveli starije razrede da s njima razgovaram. Rekla sam im da nisam sigurna kako bi trebalo odgovoriti na pitanje iz jedne keltske bajke. Ona počinje rečenicom: »49 dijelova u čovjeku je ljudskih, a jedan je vilinski«. Taj vilinski dio odnosi se na ono što je produhovljeno, božansko. Stvar je u tome da jedna jedina stvar ako je probuđena, upotrijebljena i osviještena može izaći na kraj s ovih 49 preostalih. Djeca su sve to dobro razumjela i počela govoriti ono što ih nikad nitko nije pitao. Ona neke stvari znaju i to treba ohrabrivati. Onda i sve ostalo ide mnogo lakše – i učenje je brže, a ponašanje odgovornije. Važno je da to jedno po kojemu čovjek i jest čovjek probudimo. Sustav obrazovanja je takav da mladim ljudima dajemo samo znanje i učimo ih kako da rukuju nekim spravama, koje mogu biti upotrijebljene i u vrlo zle svrhe. Nedostaje ono bitno. Pa zapitajte se kako je nastala riječ obrazovanje? Po obrazu, a obraz je karakter. Ako nemaš obraza, nemaš ni karaktera.
No, nakon takvog obrazovanja dolazimo u realan svijet koji je vrlo grub i materijalistički nastrojen?
– Mi tu djecu ne vodimo u vilinske priče, nego samo u njima budimo razumijevanje zbog čega nam nije dobro. A nije nam dobro zato jer nismo ostvarili sebe i svoje mogućnosti, kao ni svoju sposobnost da razumijemo, shvatimo i želimo pomoći nekome. Na tome nismo radili. To se gura u stranu. Sve se drugo može naučiti – i voziti automobil ili avion, i matematiku i fiziku, ali ako nemate karaktera onda je to opasno. Promjena svijesti zaista je promjena svijeta. Vrlo jednostavno. Školovanje je strašno važno da djeca sama dođu do nekih odgovora, da otkrivaju neka svoja znanja i slutnje. Tako razvijate nutrinu koja je najbogatija u čovjeku. Ali ako nije poštovana, cijenjena i korištena onda će polako zakržljati.
Brzo pisanje
Što je za vas, nakon tolikih knjiga, pisanje?
– U rukopisu imam još 70-ak knjiga. Jako brzo pišem. Sjednem u vlak iz Beograda za Zagreb i obratno i napišem 482 pjesme, pa izračunajte koliko je to pjesama na sat. To mi ljudi teško vjeruju. Pišem rukom, a poslije unesem u kompjutor. Čak i zaboravim što je sve napisano, pa se kasnije začudim. Kad pustite da vas to obuzme, onda ste poput olovke u ruci glavnoga pisca. Nemate nikakvu brigu, nego jedino to da je pravopis u vas ugrađen i da održavate oštrinu šiljka za pisanje. Vodi vas ruka koja diktira pjesmu, dramu ili prozu, a najvažnije je da ste u slozi, a ne u raskoraku s njom. Osjećate se lijepo i onda je sve lako. Neki moji kolege ne bi se baš s time složili. Ovo pisanje je kao diktat.
Vesna Krmpotić: Saznati tko si, najveći je indijski nauk
Pogledaj sve iz: Književnost
Pogledaj sve vijesti
Vesna Krmpotić i Igor Grbić / Foto Silvano JEŽINA
Autor: Kim Cuculić
Objavljeno: 12. lipnja 2013. u 11:34
VEZANO
ČLANCI
INTERVJU Vesna Krmpotić: Promjena svijesti je promjena svijeta
Nedostatak samopoštovanja poljubac je smrti za svaki odnos
TAGOVI
Portret majke Indije
Antikvarijat »Ex libris«
Vesna Krmpotić
RIJEKA » Nova knjiga Vesne Krmpotić »Portret majke Indije« predstavljena je u riječkom antikvarijatu »Ex libris«. Ova 108. knjiga autorice svojevrsna je sinteza autoričinih znanja, iskustava i ljubavi prema Indiji kao prostoru, civilizaciji i ljudima. Predstavljač knjige Igor Grbić , teoretičar i indolog, kazao je da je ovo dosad najzahtjevnija knjiga Vesne Krmpotić o Indiji.
– Iako je u svemu što je autorica napisala vidljiva Indija, ova je knjiga svojim oblikom i sadržajem monografija o Indiji, jedina takva kod nas. Jednu zahtjevnu i golemu zemlju kao što je Indija, Vesna Krmpotić imala je hrabrosti obraditi na jedan tako izravan način. Indija je zemlja koju je jako teško opisati. Ona uz sebe veže veliki blagoslov, dok je nekima prokletstvo, a tu je i balast indijske duhovnosti.
Postoje dvije vrste knjiga o Indiji – ili je to sektaška literatura koja u Indiji prepoznaje raj na Zemlji, ili je u pitanju znanstvena indološka literatura koja je često suhoparna. Za razliku od toga, Vesna je rođena s darom da Indiju iščita iz njezine duše i srca. Indija je prvenstveno stanje duše, a ne točka na zemljopisnoj karti. To je zemlja koja čovjeka nemilosrdno baca u naručje njega samoga. Indija je katalizator i ogledalo. Nekome je poželjna, a netko se u nju više nikada neće vratiti.
Vesna Krmpotić napisala je poetsku monografiju o Indiji. Ona koristi činjenice, ali samo da bi lakše prepoznala dušu te zemlje – osvrnuo se Igor Grbić.
U svom nadahnutom izlaganju Vesna Krmpotić prisjetila se svoga prvog posjeta Indiji, kad je početkom 1960-ih godina otišla u tu zemlju na specijalizaciju bengalskog jezika.
– Indija je zemlja koja ima skrivene pretince europske povijesti, pa tako i slavenske. Civilizacije i kulture potekle su iz Indije, ali se to prešućuje. Indija je izvorište iz kojega su mnogi došli. Mislim da je došlo vrijeme da to prestanemo ignorirati i zato sam napisala ovu knjigu, jer je Indija zapravo Majka svih civilizacija. O tome svjedoči i jezik. I moje ime Vesna potječe iz sanskrta, a i neki likovi Ivane Brlić-Mažuranić imaju sanskrtska imena.
Saznati tko si, najveći je indijski nauk. Indija je čudesna zemlja koje se ne treba bojati – samo su naglasci iz obraćanja Vesne Krmpotić brojnoj riječkoj publici, kojoj je autorica pročitala i nekoliko priča koje je uvrstila u svoje udžbenike o ljudskim vrijednostima.
Predstavljanje u Rijeci organizirao je riječki ogranak Hrvatskog društva pisaca, a knjiga je objavljena u izdanju »Profila«.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala za komentar :).