Radio sam kako taksist prije dvadeset godina. Jednom, u sred noći, stigao
sam na poziv u zgradu koja je posve bila u mraku, osim jednog svjetla s
prozora u prizemlju.
Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zatrubili samo jednom ili dvaput,
pričekali minutu i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih
ljudi koji su ovisili o taksijima kao njihovom jedinom prijevoznom sredstvu.
Ako u zraku ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi
mogao biti netko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao
do vrata i pokucao.
„Samo trenutak“, rekao je krhki, stariji glas.
Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila nakon duge pauze.
Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom
i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao netko iz filma iz 40-ih. Pored
nje je bio mali najlonski kofer.
Stan je izgledao kao da nitko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je
bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa
po pultu. U kutu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.
„Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta“, rekla je. Odnio sam
kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Primila me je pod
ruku i hodali smo polako prema rubu pločnika. Stalno mi je zahvaljivala za
moju ljubaznost.
„Ma, nema na čemu“, rekao sam joj. „Ja se samo pokušavam odnositi prema
mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci“.
„Oh, Vi ste tako dobar dečko“, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je
adresu i onda me upitala: „Bismo li se mogli provesti kroz centar grada“?
„To nije najkraći put“, brzo sam joj odgovorio.
„Nema veze“, rekla je. „Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.“
Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.
„Nemam više nikog od obitelji“, nastavila je. „Liječnici kažu da neću još
dugo.“
Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. „Kojim putem biste željeli
ići“, upitao sam.
Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je
nekad radila kao operator dizala. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i
njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog
skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila
kao djevojčica.
Ponekad bi me zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je
zureći u tamu, ne govoreći ništa.
Kad se prva zraka sunca počela pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla:
„Umorna sam. Krenimo sada.“
U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala.
To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom
koji je prolazio ispod trijema. Dva teklića su prišla taksiju čim smo se
zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su
je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je
već sjedila u invalidskim kolicima.
„Koliko Vam dugujem“, upitala je, otvarajući torbicu.
„Ništa“, odgovorio sam.
„Od nečeg morate živjeti“, odgovorila mi je.
„Ima i drugih putnika.“
Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio sam je. Čvrsto se držala za
mene.
„Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće“, rekla je. „Hvala Vam.“
Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata
su se zatvorila. To je bio zvuk svršetka života.
U toj smjeni nisam više vozio ni jednog putnika. Besciljno sam vozio,
izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Što bi
bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog tko je nestrpljiv da
završi svoju smjenu? Što bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zatrubio jednom
i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam
napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte
oko važnih trenutaka. Ali važni trenuci nas često uhvate nespremne –
prekrasno zapakirani u ono što bi neki nazvali nevažnim.
prozora u prizemlju.
Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zatrubili samo jednom ili dvaput,
pričekali minutu i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih
ljudi koji su ovisili o taksijima kao njihovom jedinom prijevoznom sredstvu.
Ako u zraku ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi
mogao biti netko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao
do vrata i pokucao.
„Samo trenutak“, rekao je krhki, stariji glas.
Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila nakon duge pauze.
Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom
i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao netko iz filma iz 40-ih. Pored
nje je bio mali najlonski kofer.
Stan je izgledao kao da nitko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je
bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa
po pultu. U kutu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.
„Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta“, rekla je. Odnio sam
kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Primila me je pod
ruku i hodali smo polako prema rubu pločnika. Stalno mi je zahvaljivala za
moju ljubaznost.
„Ma, nema na čemu“, rekao sam joj. „Ja se samo pokušavam odnositi prema
mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci“.
„Oh, Vi ste tako dobar dečko“, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je
adresu i onda me upitala: „Bismo li se mogli provesti kroz centar grada“?
„To nije najkraći put“, brzo sam joj odgovorio.
„Nema veze“, rekla je. „Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.“
Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.
„Nemam više nikog od obitelji“, nastavila je. „Liječnici kažu da neću još
dugo.“
Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. „Kojim putem biste željeli
ići“, upitao sam.
Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je
nekad radila kao operator dizala. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i
njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog
skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila
kao djevojčica.
Ponekad bi me zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je
zureći u tamu, ne govoreći ništa.
Kad se prva zraka sunca počela pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla:
„Umorna sam. Krenimo sada.“
U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala.
To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom
koji je prolazio ispod trijema. Dva teklića su prišla taksiju čim smo se
zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su
je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je
već sjedila u invalidskim kolicima.
„Koliko Vam dugujem“, upitala je, otvarajući torbicu.
„Ništa“, odgovorio sam.
„Od nečeg morate živjeti“, odgovorila mi je.
„Ima i drugih putnika.“
Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio sam je. Čvrsto se držala za
mene.
„Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće“, rekla je. „Hvala Vam.“
Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata
su se zatvorila. To je bio zvuk svršetka života.
U toj smjeni nisam više vozio ni jednog putnika. Besciljno sam vozio,
izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Što bi
bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog tko je nestrpljiv da
završi svoju smjenu? Što bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zatrubio jednom
i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam
napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte
oko važnih trenutaka. Ali važni trenuci nas često uhvate nespremne –
prekrasno zapakirani u ono što bi neki nazvali nevažnim.
Kent Nerburn (istinita priča)
