Šta je Sarajevo…

Goran Radonjić je poslao članak Aleksandra Hemona “Sta je Sarajevo” koji briljantno skreće pažnju na sve, nekad i sitne, stvari koje osjećamo dok hodamo Sarajevom, ali ne obraćamo paznju na njih na “Hemonov nacin”. Čitao sam ga ranije, ali nisam mogao odoljeti da ga ne stavim u blog. Koliko god puta da ga pročitam, uvijek imam osjećaj da sam se upravo vratio sa šetnje gradom.
Vjerovatno, na ovaj način, kršim zlatno pravilo autorskih prava, ali se nadam da Hemon neće traziti honorar, jer ovaj blog uopšte nema komercijalni karakter, a siguran sam da će i on osjetiti sa koliko ljubavi prema svom gradu “govore” brojni blogovci.

Sarajevo je…
- Taksista koji me vozi sa aerodroma i na moju opasku da lišce vec opada, odgovara rijecima: “Ma ja, lubenica, učiteljica”, što sam nakon podrobne analize shvatio da predstavlja magičnu formulu koja opisuje postepeni dolazak jeseni.
- Trenutak kada se, nakon što pukne ramazanski top koji oznacava zalazak sunca, sa Jekovca vidi kako svjetla na svim minaretima Sarajeva istovremeno zaiskre.
- Tandrkanje prvog jutarnjeg tramvaja koje odjekuje kroz prazne ulice grada.
- Hladnoca zgrada iz austrougarskih vremena i stepenica u njima, sa rubovima izlizanim od đonova koji se već više od stoljeća njima pentraju.
- Somun (sa curokotom) iz pekare na Kovačima.
- Lopte koje se valjaju u plitkim virovima Miljacke.
- Ljepota sarajevskih žena, koja uvijek u sebi nosi upisanu vlastitu prošlost i vlastitu budućnost, istoriju prošlih i budućih mijena: u licima se mogu prepoznati kako žgoljave djevojčice, tako i zrele žene, kako i djevojčulrci, tako i brižne starice.
- Sfumato hladnog sarajevskog jutra, prije nego što sunce izmili iza planina, a izmaglica puže uz padine.
- Škembici kod Hadžibajrića.
- Plodovi koji rastu po grmlju diljem Sarajeva, znani kao “bijele bobice”.
- Vitka mačka, tigrasta čaršijanerka, koja se valja na brdu perzijskih ćilima u Morića-hanu.
- Okrugla tacna koja rotira na vrhu konobarskog kažiprsta.
- Miting golubova na Sebilju.
- Miris sira, kajmaka, mesa i mramora u Tržnici.
- Zvonjava crkvenih zvona u šest ujutro.
- Nacin na koji sarajevski akcenat pući usne govornika, zbog mumlavih suglasnika i progutanih samoglasnika, što naroćito lijepo izgleda kod žena sa punim usnama.
- Jesenje lišce do zglobova na Vilsonovom šetalištu i zvuk zrelog kestenja kad otpadne, zasrlja kroz grane a onda udari u meki tepih od lišca.
- Špricer kod Ramiza.
- Miris starih podruma: ugalj, prašina, kace za kupus, memla.
- Svjetla koja noću cakle u brdima oko Sarajeva, nalik na zvijezde koje, kao pahuljice, sporo padaju.
- Zvuk ispuhane lopte koju djeca šutaju po prašini u parkovima Novog Sarajeva.
- Šištanje kiše na ulicama pod točkovima automobila.
- Izrezbarene topovske čahure u Kujundžiluku.
- Pijukanje radiostanica u taksijima.
- Reumatične ruke penzionera na ledjima dok gledaju partije šaha sa džinovskim figurama pred avetinjskom Robnom kućom.
- Sladoled sa ukusom “egipatske vanilije” (šta god da je to) u slastičarni Egipat.
- Zelenilo terena na Željinom stadionu.
- Asfalt pun udubljenja, rupa, barica i ruža, nikad savršen, uvijek šatiran.
- Kratki trzaj glavom u stranu koji prati odgovor: “Pa evo…”, na pitanje: “Šta ima?”.
- Bljesak ulicnih svjetala na mirnoj, plitkoj Miljacki.
Ublažene jarke boje jesenjeg voća i povrća u sjeni strehe pijace na Markalama.
- Ćevapi bilo gdje u gradu.
- Kiseljak koji izlapi za manje od petnaest minuta.
- Tvrdoca kamena koji dotakneš kad se nagneš da popiješ gutljaj vode na Gazi Husrev- begovoj česmi.
- Huk Sarajeva koji se čuje na Hridu ili Trebevicu – svi zvuci grada stopljeni u jedno.
- Tišina koja prati padanje prvog snijega, kao da sve i svi zamuknu od sjetnog uzbudjenja.
- Duge sjenke drveca u Velikom parku u septembarsko poslijepodne.
- Kolekcija prepariranih životinja u Zemaljskom muzeju.
- Kipovi ispred Narodne banke, vječiti čuvari Čeke, koji drže svjetla-šljemove iznad svojih glava.
- Ritam hoda penzionera na Ferhadiji koji se poklapa sa ritmom medjusobnog razgovora – sintaksa koraka.
- Dres dupljak sa imenom Zinedinea Zidanea na ledjima musavog dječaka.
- Titova slika u zlatari na Čaršiji.
Gaće i čarape u prolazu kraj Imperijala.
Miris koji odjeća nosi na sebi nakon boravka u Sarajevu: mješavina znoja, cigaretnog dima, ćevapa, pranja u sarajevskoj vodi i sušenja napolju.
- Sarajevski svijet: pametni i papci, pohlepni i lijepi, umorni i mladi, mlađahni i mahniti, bogati i jadni, jedri i bolesni, visoki i trošni, ljuti i lavordžije, šaneri i geniji, dijaspora i jalijaši, željovci i pitari, djeca i odrasli, vjerni i nevjerni, moćni i pobožni – sve u svemu, skoro četiristo hiljada gradskih atoma.
- I da se ne lažemo, tu nema kraja. Sarajevo se ili voli ili ne voli.

Aleksandar Hemon

---